Žepče-BOG i HRVATI

Operacija Oluja (4. kolovoza - 7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava t.zv. Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Nakon "Oluje" su zabilježeni i zločini nad srpskim pučanstvom na osnovu čega su kasnije podignute haške optužnice protiv nekih hrvatskih generala.

Sukobljene strane

Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagao 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, dok je Vojska Republike Srpske ozbiljnije djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.

Hrvatska vojska

Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.

Snaga u vrijeme Oluje:

• • 25 kompletno opremljenih brigada
  • Stalna vojska: 50.000 ljudi
  • Mobilizirano : više od 100.000 ljudi
  • Ukupno vojnika u Oluji: 150.000-200.000
  • Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika
  • 400 tenkova
  • Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača

"Srpska vojska Krajine"

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska vojska Krajine (SVK) - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Snaga u vrijeme Oluje:

• • 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao.
  • 200 tenkova
  • Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača

Omjeri

Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:

• Ljudstvo  : 1 / 3,7
• Tenkovi  : 5 / 7
• Topništvo : 5 / 4

Očita je nadmoć Hrvatske vojske u ljudstvu, te manja prednost u broju tenkova. Zbog podjednakog broja tenkova stvarni odnos snaga tenkovskih jedinica moguće je odrediti jedino utvrđivanjem broja suvremenih tenkova (T-72, M-84). SVK je bila nadmoćnija jedino po broju topničkih oruđa, ali ne bitno. Tome treba dodati i jaku želju Hrvatske vojske za pobjedom, te veliko iskustvo, uvježbanost, motiviranost i opremljenost profesionalnih vojnih jedinica (8 gardijskih brigada). Po broju vojnika i vojnih oruđa na bojnom polju kao i u pogledu morala, SVK nije imala velikih izgleda u sukobu s Hrvatskom vojskom.

Gubitci i ratni plijen

Ukupni hrvatski vojni gubitci bili su 174 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1314.

Nepovratni gubitci Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podatcima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika SVK.

Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.

Prije Oluje

Nakon teških okršaja, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u "mirnu" fazu, u kojoj se s jedne strane našla Republika Srpska Krajina, srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Velika je većina Hrvata na okupiranom području protjerana ili ubijena.

U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., Hrvatska je vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine, te je 1993. izvršila dvije manje operacije protiv pobunjenih Srba: u siječnju na širem području Zadra (Operacija Maslenica), a u rujnu u okolici Gospića (Operacija Medački džep).

Akcije u pripremi za Oluju

Oluji je prethodila akcija “Zima '94.” od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a.

Uslijedila je jednodnevna akcija “Skok-1” 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.

Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo.

Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, “Skok-2” . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.

Akcijom “Ljeto '95.” od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana, jer Bljesak je vojno trajao manje od 48 sati, i reakcije iz svijeta su bile pozitivne.

S velikim hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja.

Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, te da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.

Odvijanje Oluje

Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi. Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.

Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast.

Sektor Banovina

Operacija Oluja započela je u zoru 4. kolovoza 1995. godine snažnom topničkom i raketnom paljbom hrvatske vojske po srpskim položajima na 630 km dugačkoj bojišnici (najvećoj u Europi od završetka 2. svjetskog rata. Za usporedbu, bojišnica u Ardenima 1944. je bila dugačka 110 kilometara)

U Banovini su snage Zbornog područja (ZP) Zagreb krenule što brže probiti srpske crte (zbog opasnosti od srpskog topništva), što im je isprva i uspjelo - krenule su iz Sunje, ušle u zonu razdvajanja. 2. gardijska brigada ili Gromovi na glavnom pravcu napada brigade probija neprijateljsku crtu obrane zapadno i jugozapadno od Petrinje oslobađa dio teritorija i dio ceste od Petrinje do Gline. Međutim, dio snaga 2. gardijske brigade Gromovi, na pomoćnom pravcu napada s istočne strane iz pravca Mošćenice žestokim otporom zaustavlja srpska strana pred Petrinjom, pa je došlo do zastoja i većih gubitaka (18 poginulih hrvatskih vojnika i 5 uništenih tenkova). Da bi to riješio, predsjednik i vrhovni zapovjednik Tuđman je 5. kolovoza postavio Petra Stipetića za glavnog zapovjednika u Banovini, tj. da upravlja snagama ZP Zagreb i ZP Bjelovar. Stipetić je prestrojio snage: nakon što su Gromovi uz potporu snaga ZP Zagreb oslobodili Petrinju, šalje ih u dubinu Banovine gdje iz sata u sat oslobađaju veliki teritorij. Stipetić je ojačao vojsku oko Sunje i poslao dvije nove brigade prema Glini. Ipak, SVK je uspjela izvući gotovo svu borbenu tehniku iz tog područja.

Snage ZP Bjelovar su 4. kolovoza prešle Savu na području Jasenovac-Drenov bok i probile srpske snage dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo svoj cilj. Na ovom području HV je pretrpjela najveće gubitke u cijeloj operaciji: već prvog dana bilo je 90 poginulih.

Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata: toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik.

Snage ZP Zagreb su 6. kolovoza ujutro oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin-Slunj, a ovdje su štitile zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade, koja se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH i krenula iz Rakovice prema Vojniću.

Na zahtjev UNCRO-a, ujutro 7. kolovoza Hrvatska je vojska prekinula paljbu na potezu Vojnić-Vrginmost-Glina-Kostajnica-Dvor na Uni jer su srpske snage 21. kordunskog korpusa najavile da će predati oružje i otići. Međutim, Srbi nisu dolazili, pa se pokazalo da time žele dobiti na vremenu. Stipetić je zapovjedio da se napad nastavi, pa je tijekom dana oslobođeno područje između Gline, Petrinje i Dvora na Uni. Hrvatske se snage tada nisu spojile s 5. korpusom Armije BiH jer su propustile kolonu srpskih izbjeglica na cesti od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske su snage do večeri 8. kolovoza uspjele izvući 39. banijski korpus i glavninu Korpusa specijalnih jedinica u Republiku Srpsku.

Sjeverno od Dvora nije bilo otpora, a 21. kordunski korpus predao se 8. kolovoza. Tako je u sektoru Banovine Hrvatska vojska osigurala cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. U Petrovoj Gori su policijski specijalci i snage ZP Zagreb i Karlovac do 14. kolovoza savladali preostale snage SVK.

Sektor Kordun

Na ogulinskom dijelu bojišta, snage ZP Karlovac su 4. kolovoza okružile Plaški i zauzele cestu Slunj-Primišlje-Perjasica. Na karlovačkom dijelu prvi napad nije uspio, ali plan je tada promijenjen, pa je vojska poslana u međuriječje Mrežnice i Korane prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Plaški, Primišlje te međuriječje Korane i Mrežnice oslobođeni su 5. kolovoza, dok su snage 5. korpusa Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle cestu Slunj-Titova Korenica i tako spriječile 21. kordunski korpus da krene prema Lici.

Nakon što je zauzela Plitvice, 1. gardijska brigada se poslijepodne 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga je krenula na sjever i ušla u Slunj zajedno sa snagama ZP Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića pobjegla je zajedno s izbjeglicama iz Cazina prema Vojniću, gdje su je blokirale snage ZP Karlovac.

Nakon četverodnevne obrane, 21. korpus SVK je na Kordunu bio opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena 8. kolovoza u 19.00 sati, kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Potom su snage ZP Karlovac potpuno su oslobodile šire područje Vojnića i Vrginmosta, te osigurale granicu i Petrovu Goru.

Sektor Lika

Snage ZP Gospić odbacile su snage 15. korpusa SVK, osvojile važne kote i presjekle ceste, da bi prvog dana osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova na putu Gospić-Korenica.

Zatim su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera-Slunj i opkolile Vrhovine. Policijski su specijalci zauzeli čvor Gračac.

Hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. 1. gardijska brigada je izašla iz ZP Gospić i krenula prema Slunju.

Hrvatske su snage 7. kolovoza i dalje napredovale prema granici. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić i policijski specijalci oslobodili su Donji Lapac i došli do granice, te oslobodili Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Tako je ZP Gospić oslobodilo cijeli zadani prostor i ostvarilo cilj. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.

Sektor Dalmacija

Operacija ZP Split nije se zvala "Oluja" nego "Kozjak-95", a imala je četiri operativne skupine: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Napad je išao u tri glavna pravca: Bosansko Grahovo-Knin (4. i 7. gardijska brigada), Jasenice-Miškovci i Uniški Doci-Unište-Kijevo. Bilo je i osam pomoćnih pravaca, gdje je djelovala glavnina vojske. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, napravljena je diverzija: snage Hrvatskog vijeća obrane napale su Srbe na pravcu Glamoč-Vitorog.

Kad je 4. kolovoza operacija krenula, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probile se do 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove Grede i Mali Alan gdje su već prvog dana akcije srpske snage pretrpile teške gubitke u ljudstvu. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.

S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK, razbijene već prvim udarima, povlačile su se u neredu prema Banji Luci. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Postrojbe specijalne policije iskoristile su još 1993. godine zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.

Sa svojih položaja kod Grahova hrvatske su snage 4. kolovoza snažno tukle Knin i ispalile oko 2000 projektila u nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.

Prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija, koja je kod Drniša naišla na kratkotrajan otpor. Ubrzo su oslobođeni Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana ZP Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više-manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa. Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu.

Zrakoplovstvo

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo djelovalo je na glavnim pravcima napada, davalo potporu, izviđalo i prevozilo radi manevara i spašavanja ranjenika. Osim toga, štitilo je prostor Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.

Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jedan zrakoplov za elektroničko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje.

Tijekom operacije uspješno su gađani planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što je isprva pogrešno pripisivano NATO-ovom zrakoplovstvu. U nastavku operacije Zrakoplovstvo je izvršilo 67 borbenih letova i uništilo 26 raznih objekata. Bilo je i 50 letova za protuzračnu obranu, 7 izvidničkih letova, te 11 helikopterskih letova za prijevoz oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.

Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja, jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije oštećeno je 11 zrakoplova Mig-21, ali bez gubitaka.

Organizirana evakuacija

Pobunjeni Srbi se organizirano evakuiraju

Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku u automobilima i traktorima.

Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK potpisali su srpski general Mile Mrkšić i predsjednik RSK Mile Martić. Broj izbjeglih Srba različito se procjenjuje: hrvatski izvori govore o brojci od 90.000 ljudi, UN o 150.000, a srpski o 200.000-250.000. Nejasno je uključuju li te brojke i vojne postrojbe pobunjenih Srba - ukoliko ne, trebalo bi im pribrojiti oko 40.000 vojnika SVK.

Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon svršetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata (više od 20.000). Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2.500 nestalih Srba. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).

Pjesmo stara sliko rodnog kraja!



III Smotra hrvatskog folklora održana je na danasnji dan 27.7.2008
Jutro je bilo oblacno ali bez ikakovog razmisljanja zaputio sam se drustvom na misu u crkvu Sv. Ante Padovanskog. Pred crkvom su se okupila razna Hrvatsko kulturno umjetnicka drustva (HKUD). Ovako je tekako redosljed događaja:

11.00 -Sv. misa u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Žepču

12.00 – 13.00 Svečani defile kroz grad

13.00 – 15.00 Smotra hrvatskog folklora na poligonu O.Š. Žepče u kojem sudjeluju kulturno-umjetnička društva: Ban Neorić Muć, Podsvilajska sela Svi Sveti, Derventsko kolo, Posavski biseri, Hrvatska tišina, Gromovnik, Ledina-Gašinci, Pjevačka skupina Čavoglave, Slavonija – Soljani,Sv Ilija Gromovnik Novi Šeher,naravno domaćini Naši korije

Nakon Sv. mise pred crkovom je odigrano kolo. HKUD Nasi korjeni koi su domacini ovoga susreta poveli su kolonu. Defile je krenuo od crkve glavnom ulicom i dalje kroz grad! Prvo predstavljanje hkud-ova bilo je na raskrizju u centru grada gdje su ukratko predtavljena drustva! Veci dio smotre sam snimio i u sto kracem roku cu staviti na youtube da svi koji niste bili da pogledate kako su to Žepčaci organizirali!

U 13h Povorka se zaputila na poligon OŠ Žepče gdje se odvijao glavni dio smotre! Tocan redosljed nastupa drustava neznam ali prvi nastup su odrzali domacini! Ono sto mi se naj vise svidjelo kod nastupa domacina je pjesma koju su otpjevali Pjsmo stara sliko rodnog kraja te je ujedno naslov pjesme naziv ove trece smotre folklora! Sve je bilo super dok nije kiša počela padati!!! Tada je nastupalo drusvo Sv. Ilija Gromovnik Novi Šeher.
Srecom kisa je brzo prestala i nastavljena je smotra. Ja nisam prisustovao smotri do kraja to mi je zao ali sila zakon mjenja! I da napomenem zaboravio sam reci gledaoca je bilo vise ove godine na odnosu na proslu godinu! Jos uvjek imam jednu nejasnocu na smotri su se pojavili muslimani koi su kulturno pljescima i na druge nacine podrzavali ovaj događaj, imali su majice na koima je pisalo kud Slovo Žepče svi smo se piatali otkud oni ovdje i sto u stvari glume i sto su pokusavali izvesti jos mi nije jasno ali nadam se da cu saznati! To bi bilo od mene pozdrav!! Nadam se dacemo se opet sastat u jos vecem broju sljedeće godine! Bog

                                      Hrvati iz Žepča

Dragi čitatelji trazeci po netu naisao sam na zanimljiv tekst nepoznatog autora. Pisac u svom tekstu o Hrvatima u Žepču govori kako Hrvati iz Žepča nikada odseliti neće ja se nadam da će biti tako a vi citatelji napisite u komentarima sto mislite dali ce se Hrvati iseliti iz Žepča? Jos jedno pitanje dali vi mislite ostati nakon faksa u Žepču ili cete svoje zivotno utociste naci u pustoj tuđini?? Stavit cu vam tekst procitaj te ga!

Izdržavši sve strahote nedavnoga rata, uspjevši se obraniti od srpske agresije, a zatim i od napada muslimanskih postrojba, preko svake mjere izmoreni svim tim nedaćama, priličan broj Hrvata Žepča, Zavidovića i Maglaja, od 1995. godine, dakle nakon što su se obranili, odselio je s ovih prostora. Po svršetku rata, ono što nisu uspjeli oružjem, protivnici postojanju Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine, nastavili su svoju borbu za njihovo raseljavanje drugim metodama. Svjesni toga, Hrvati navedenih prostora svoju zaštitu i opstanak na svojoj rodnoj grudi vidjeli su na način da se izbore za ispravljanje višedecenijskih nepravdi provođenih, uglavnom, kroz svekolike oblike velikosrpske politike. Ta politika je, raznim administrativnim cijepanjem tog, po svemu jedinstvenoga, hrvatskoga prostora, radila sve kako bi Hrvate učinila što slabijima.

Sukladno toj svojoj, poslije rata, političkoj borbi, Hrvati navedenih prostora uspjeli su se izboriti da, u velikoj mjeri isprave te nepravde, na način da su ostvarili, još devedesete, odmah nekako poslije demokratskih promjena svoj zacrtani i obznanjeni, politički cilj, uspostavu općine Žepče sa hrvatskom većinom. Nažalost i danas neki od Hrvata s ovih prostora, ali i šire, sumnjivo vrte glavama ne vjerujući u to da Hrvati mogu ovdje opstati i razvijati se. Ovu sumnju potkrepljuju neriješenim pitanjem političkog i pravnog ustroja BiH, dugotrajnom nemogućnošću njezina funkcioniranja kako normalne europske zemlje, te posebno, demografskom ekspanzijom Muslimana-Bošnjaka i njihovom neskrivenom željom, iskazanom kroz sve radikalnije stavove, (npr., prihvaćanjem vehabizma) za uspostavom BiH kao samo njihove, muslimanske-bošnjačke države, bez integriranja u Europu. No da li je to tako?

Naravno da nije, a za one koji još uvijek ne vjeruju u snagu i opstanak Hrvata na ovim prostorima evo nekih činjenica koje idu u prilog ovoj mojoj tvrdnji. Kao prvo, seljenje Hrvata s ovih prostora, izazvanih političkom situacijom, uglavnom je završeno još 2000. godine. Tko je do tada otišao, otišao je. Istina, ima još uvijek, rekao bih sada već sporadičnih slučajeva, ali to je prije svega zbog ekonomske migracije. Kod ovoga ne bi trebalo biti ničega čudnoga, ovaj prostor je mali a da bi u njemu svi mogli naći posla. Uostalom, zbog posla odlazi i veliki broj Muslimana-Bošnjaka. Ali činjenica na kojoj temeljim svoju tvrdnju o, nazvao bih to svojevrsnom uskrsnuću hrvatskog naroda na ovim prostorima, leži u sljedećem: Danas, u ovom trenutku, Hrvati Žepča imaju blizu 500 mladića i djevojaka koji studiraju u Zagrebu, Osijeku, nešto Splitu, Rijeci te Mostaru, Sarajevu, Zenici, Tuzli. Prema grubim procjenama u zadnjih deset godina sa ovog prostora, na raznoraznim fakultetima, diplomiralo je, najmanje, njih stotinu. Kažem najmanje. Već ove godine, njih 20 steklo je diplome visokoobrazovanih ljudi, a koliko za sljedećih pet godina bit će ih još najmanje stotinu. Znade te li, možete li zamisliti, kolika je to snaga?

Da, skeptici će reći, jest, možda ih je i više, ali malo tko se od njih vrati na ove prostore, uglavnom ostaju u Hrvatskoj ili odlaze još dalje. Istina, veliki broj se ne vrati u Žepče, uostalom, kako bi malo Žepče i prihvatilo toliki broj visokoobrazovanih ljudi, ali zar netko normalan može i pomisliti kako su ili kako će, oni koji su ostali u Hrvatskoj, zaboraviti na svoj zavičaj? Ne, uvijek, i uvijek oni će učiniti sve kako bi Žepču bilo dobro i bolje. I da ovo ne bi bila samo isprazna priča evo konkretnoga primjera Mladen Ivešić, mr. sc., rođen 1980. godine, diplomirao je slikarstvo 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u klasi prof. Ante Kajinića. Magistrirao je 2006. na poslijediplomskom studiju ARS SACRA, u Širokom Brijegu gdje radi kao asistent na istoj akademiji. Do sada je imao svoje samostalne izložbe; 2002. u Domu kulture Žepče, 2005., također u Domu kulture Žepče, 2006. u Galeriji Herceg Stjepana Kosače, Mostar, 2007. u Franjevačkoj galeriji, Široki Brijeg, 2007. u Galeriji Matice hrvatske u Čitluku, 2007 u Galeriji «Kristijan Kreković», franjevački samostan u Tuzli, a 18. ožujka ove godine u samostanu Svete Klare u Dubrovniku. Osim ovoga izlagao je u preko 30 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

U prilog točnosti tvrdnje, kako nitko od ovih mladih, visokoobrazovanih ljudi ne zaboravlja svoj kraj i svoj hrvatski narod, govori i primjer Mladena Ivešića. Naime, u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, on i njegova mlada supruga, također slikarica Marijana Pažin – Ivešić pomogli su u obnovi crkve svojim slikarskim umijećem. Ova mlada slikarica do sada je imala samostalne izložbe u Mostaru, Grudama, Širokom Brijegu i ovoga ožujka u Tuzli. Veoma brzo Žepče će dobiti još jednog akademskoga umjetnika, točnije umjetnicu, kiparicu Anđelu Nikolić, o čijoj prvoj izložbi, još kao studentice, sam pisao u Hrvatskom Slovu. Ako bi vam sada počeo nabrajati kako u Žepču, već nekoliko godina radi mladi doktor Oliver Radoš, da je nedavno u Žepču počela raditi i mlada doktorica Kajić, da je upravo doktorirao i gospodin Ezgeta, također mlad čovjek i sve ostale koji su ovdje ali i u Hrvatskoj gdje bi stigao. U svakom slučaju ovi mladi ljudi koji već jesu i svi oni koji će se uskoro okititi diplomama najpriznatijih visokoškolskih ustanova velika su, nemjeriva snaga Hrvata Žepča i najsigurnije jamstvo za njihov opstanak na ovim prostorima i svaki daljnji napredak. Oni su, na određen način, svojevrsno uskrsnuće Hrvata ovih prostora. Zbog svega ovoga, dežurni skeptici unutar hrvatskog naroda bi trebali pokazati više vjere a oni koji se još uvijek zanose iracionalnom mišlju kako će vremenom Hrvati s ovih prostora odseliti, neka ostave svaku nadu

Svaki zlocin kazniti i pravdu zadovoljiti

Središnja komemoracija u povodu 63. obljetnice bleiburške tragedije održana je 17. svibnja na Bleiburškom polju. Komemoracija je započela molitvom kod grobnice hrvatskih žrtava na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, nakon koje su okupljeni u procesiji krenuli do Bleiburškog polja. Misu pred desetak tisuća hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske i BiH predvodio je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk u koncelebraciji s generalnim tajnikom HBK Vjekoslavom Huzjakom, ravnateljem Ureda za inozemnu pastvu HBK i BK BiH don Antom Kutlešom i pedesetak svećenika.

Na početku Mise, u ime biskupskih konferencija Hrvatske i BiH biskup Štambuk osobito je pozdravio one koji se sjećaju 19. svibnja 1945. i koji su sačuvali tu uspomenu, a mlade iz domovine i inozemstva pozvao da im znak bude ljubav prema domovini te iskrena želja život u miru sa svima. Predstavnike ostalih vjerskih zajednica, Vlade i zastupnike Hrvatskog sabora pozvao je da to bude iskreni susret pred Bogom "koji nas voli i koji bi želio da jedni druge volimo i da u svoj život unesemo molitvu kao hraniteljicu dobroga".
«Dolazim ovdje na ovu prvu postaju hrvatskog križnog puta vjerujući u Boga, dolazim kao čovjek koji ima ljubav prema mojoj Crkvi koja me uči ljubiti, koju volim kao svoju majku i čije principe promišljam uvijek i nabrajam sebi i drugima svetih deset zapovijedi Božjih, uključujući i onu petu 'ne ubij'», istaknuo je biskup na početku propovijedi. Dovela ga je ljubav prema domovini, narodu osobito onom dijelu koji je prešao ovom dolinom suza u pravom značenju riječi, koji je hodao križnim putem započetim ovdje u Bleiburgu. "Dovela me moja Crkva koja uz ovaj moj narod želi biti u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti", rekao je biskup, te podsjetio kako dolazimo ovdje cijeneći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje. Te prevažne poznate kvalitete, tako tražene, skoro kao ljudske stožerne krjeposti a krjeposti koje se malo po malo u nama gase, i kao da nismo prepoznatljivi u određenim trenutcima, nažalost, ni sebi ni drugima. Istaknuo je kako ne želi na tom mjestu sijati nasilje i mržnju, jer nas učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Također ne želi biti sudac, a ni najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata i oprati ruke i na prečac osuditi ili označi nekoga zločincem ili ubojicom, jer u nama kao vjernicima nasilje ne postoji ali živi vapaj za istinom, podsjetio je na riječi koje je protekle godine na bleiburškom polju izrekao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Biskup je potom uputio apel svima koji znaju gdje su grobnice, jame, "tko je naređivao, tko izvršavao". "Budite hrabri i učinite čin priznanja, učinite pokajanje, pomozite svi vi koji nešto znate, svi koji ste ovdje bili. Pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine koja oslobađa", pozvao je biskup Štambuk.
Istaknuo je kako ne želi uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinoga bilo u Jasenovcu, bilo u Bleiburgu. Zbog Jasenovca mnogi su platili glavom, a žrtve su imale svoj cvijet u pravom i prenesenom smislu riječi, a žrtve Bleiburga nije se smjelo ni spominjati, jer bi i sam spomen na njih bio karakteriziran kao zločin. Iskreno želimo žaliti za svakom nevino ubijeno žrtvom, osobito bez suda i dokazane krivice, rekao je biskup Štambuk te pozvao državu Hrvatsku da istraži sve logore bilo čiji bili, sve tvornice smrti, da istraži svih onih 1.300 masovnih grobnica nastalih na kraju i nakon II. svjetskog rata. Pozvao je i povjesničare da istraže istinu o svima koji su pobijeni tijekom II. svjetskog rata, na kraju rata i osobito nakon rata.
Bleiburg je prva postaja križnoga puta. Biskup Štambuk je podsjetio da je Bleiburg i simbol svega onoga što je slijedilo i trajalo punih 45 godina. No, hrvatski put križa, nažalost, još uvijek traje. Traje drukčijim metodama i trajat će sve dok prava i cjelovita istina ne dođe na vidjelo. «Narode Božji, narode putnički i patnički pođi svojim kućama odavde s ovog mjesta stradanja, pun nade i dobre volje, pođi moli i zavoli još više tvoje svoju Crkvu i svoj narod. Voli majku domovinu i nosi je u srcu gdje god pođeš», poručio je biskup Štambuk.
Liturgijsko pjevanje predvodili su združeni zborovi iz Gospićko-senjske biskupije kojima je ravnao Ivan Prpić, a na orguljama pratio Milan Dučić.
Komemoraciju je organizirao Počasni bleiburški vod pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. U pozdravu na početku spomena potpredsjednik Hrvatskog sabora Josip Friščić, između ostaloga je ustvrdio da preživjeli ne traže osvetu nego humano ljudsko zadovoljenje pravde. Civilizacijska je potreba da svaki zločin bude kažnjen i pravda bude zadovoljena jer se samo na pravdi može graditi pravedan mir, a teza da ratni zločin može imati opravdanje jednako je pogubna danas kao i u Bleiburgu 15. svibnja 1945. Istaknuo je kako je za oživljavanje spomena bleiburške tragedije nemjerljiv doprinos dala Katolička Crkva koja je slijedila Božju istinu o pravu svakoga čovjeka na život, slobodu i domovinu, te uvijek bila uz hrvatski narod. Naveo je primjer kardinala Alojzija Stepinca koji je zaštitio mnoge u II. svjetskom ratu. U ime Počasnoga bleiburškog voda Rudolf Popović najavio je gradnju hrvatskog vojnog groblja na koje će biti preneseni posmrtni ostatci "sunarodnjaka s okolnih groblja" te pozvao da se prestane diskriminirati žrtve prema ideološkim kriterijima. U pozdravu ispred Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Idriz Bešić istaknuo je da je Bleiburg najveća grobnica muslimana da dosadašnji podatci o broju ubijenih muslimana ne odgovaraju istini te ima istraživanja koja pokazuju da je on mnogo veći.
Nakon Misnoga slavlja na kojem su između ostalih bili nazočni ispred Vlade RH ministar Berislav Rončević, u ime predsjednika Stjepana Mesića veleposlanik RH u Austriji Zoran Jašić, predsjednik Nove slovenske zveze Antun Drobnič, položeni su vijenci pred spomenikom bleiburškim žrtvama

Pozdrav citatelji dati cu vam link jednog bloga http://zepcehrvatskigrad.blogger.ba posjetite blog je iskljucivo o ratu u Žepču i ratu u BiH. pozdrav

Izložena faktografija žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a za ratnog sukoba Armije BiH i HVO-a 1992.-1994. godine možemo sažeti u opće podatke. Ukupan broj žrtava Hrvata bio je 1606, a od toga 968 odraslih civila, 120 djece i 518 ubijenih zarobljenih hrvatskih vojnika.

HOS tijekom rata [

HOS u Hrvatskoj (1991.)

HOS-ovci u Vinkovcima 1991.

26. veljače 1990. u Hrvatskoj je obnovljena Hrvatska stranka prava i za predsjednika joj je izabran Dobroslav Paraga. Podpredsjednik je bio Ante Paradžik. Kako se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj sve više protivilo hrvatskim vlastima i radikaliziralo, mnogi su se Hrvati samoinicijativno naoružavali radi obrane svojih domova u slučaju rata. Nakon pobune hrvatskih Srba 21. prosinca 1990., otvorenog stavljanja Jugoslavenske narodne armije na stranu pobunjenika, i slabih reakcija vodstva Hrvatske, vrh HSP-a počinje razmatrati osnivanje vlastitih oružanih jedinica radi obrane Hrvatske.

Nastanak

HOS (Hrvatske obrambene snage) je službeno osnovan 25. lipnja 1991. od strane Dobroslava Parage i Ante Paradžika. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a a Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a tj. Starčevićevom domu Zagrebu.

Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama sa srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli pažnju hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo domovinskog HSP-a nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS-ovci su pred Starčevićev dom postavili jedan top zarobljen u borbama s JNA.

Jačanje i širenje HOS-a 

U postrojbe HOS-a dolazili su Hrvati iz domovine i Bosne i Hercegovine kao i Hrvati iz emigracije. Nakon što je borba Hrvatske za nezavisnost privukla pažnju svjetske javnosti, i neki strani državljani, profesionalni vojnici, su napuštali svoje zemlje i pristupali HOS-u. Oni su uvježbavali vojnike HOS-a, koji je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji.

HOS na bojištima Hrvatske 

Broj HOS-ovaca u Hrvatskoj se povećao na 6000 i borili su se na svim bojištima. Djelovali su poluneovisno u odnosu na regularne postrojbe Zbora narodne garde i slušali su samo naređenja svojih časnika. Zbog tzv. nepisanog pravila da u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, HOS je u dijelu hrvatske javnosti smatran stranačkom vojskom HSP-a.

Ispočetka HOS sudjeluje zajedno sa postrojbama ZNG-a u osvajanju vojarni JNA u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske. Preko HOS-a, HSP-u je rasla popularnost. HOS se počinje osnivati u svim mjestima Hrvatske u kojima djeluje i HSP.

U kolovozu 1991., Paraga i Paradžik sa jednom satnijom HOS-a, na glavnom zagrebačkom trgu održavaju demonstraciju tj. predstavljanje Hrvatskih obrambenih snaga pred 10.000 građana Hrvatske. Satnija je odmah nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na bojište u Vukovar.

Istodobno, jedinice HOS-a se osnivaju i u Dalmaciji. Do svibnja 1991., jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na nivo satnije. Dogovorom Dobroslava Parage i Janeza Janše, dio njenih pripadnika prošao je specijalističku obuku u Sloveniji. Do listopada 1991. ta jedinica raste i dobiva status bojne. Prozvana je IX. bojna "Rafael vitez Boban" a zapovjednik joj je bio bojnik Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik podružnice HSP-a u Splitu. IX. bojna HOS-a je uskoro postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj.

HOS djeluje i u Vinkovcima i okolici. U mjestu Komletinci nedaleko Vinkovaca bilo je sjedište Izviđačko-diverzantske satnije HOS-a.

21. rujna 1991. Ante Paradžik biva ubijen u okolici Zagreba od strane hrvatske policije. Policijsko objašnjenje je bilo da su "dobili anonimnu dojavu da su u autu martićevci". Paraga slučajno izbjegava atentat kada je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima pri čemu je poginulo 5 osoba a bilo ranjeno 8.

Početkom studenog 1991., vodstvo opsjednutog Vukovara traži pomoć od Parage. 13.11.1991., Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera u pomoć opkoljenom gradu. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Poslao ih je u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. 16.11., ministar obrane general Martin Špegelj je izvršio smotru nad tom jedinicom i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar stanovništvo spasilo kad se grad više ne može braniti. Merčep je odbio napasti pod izgovorom:"Kukuruzi su puni mina a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa." HOS-ovci nisu pušteni da pomognu Vukovaru i grad pada u srpske ruke.

Nakon toga čelništvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković bivaju uhićeni i optuženi za pripremanje državnog udara. Specijalna policija provaljuje u Starčevićev dom gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan. Hapšenje Parage i njegovih kolega izaziva veliki prosvjed građana Hrvatske na glavnom zagrebačkom trgu. Na vojnom sudu vodstvo HSP-a i Dedaković bivaju oslobođeni svih optužbi. Nakon toga Dedaković napušta vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.

Nakon što je 23.11.1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. No neke prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane te Hrvata i Muslimana/Bošnjaka s druge strane.

HOS u BiH 

1992. 

HOS-ovci na položajima kod Brčkog u Bosanskoj Posavini

Uspostavom parlamentarne demokracije u Bosni i Hercegovini 1990., u toj zemlji se počinju osnovati političke stranke, među njima i HSP. Nakon što se i u Bosni i Hercegovini počeo ponavljati scenarij srpske pobune kako se već dogodilo u Hrvatskoj, HSP počinje osnivati jedinice HOS-a i u BiH. Zapovjedništvo Ratnog Stožera HOS-a za Hercegovinu je utemeljeno 18. prosinca 1991. dok je sam Stožer službeno osnovan 03. siječnja 1992. u Ljubuškom. No prva jedinica HOS-a u Bosni i Hercegovini je osnovana već krajem listopada 1991. u Ljubuškom.

Već na početku rata, HOS-ovci su djelovali na najkritičnijim točkama svih bojišta, od Sarajeva, preko zapadne Hercegovine do Bosanske Posavine. HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca. Cilj HOS-a bio je zajednička borba Hrvata i Bošnjaka protiv srpskih snaga. Zbog toga se "natjecao" sa jedinicama HVO-a za utjecaj među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Potkraj srpnja 1992. u Čapljini je samo u jednom danu 700 vojnika HVO-a prešlo u HOS, a slično se događalo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.

HOS u BiH je do svog raspada bio mješovitog sastava, činili su ga Hrvati, a bilo je do 40% Bošnjaka. Procjenjuje se da je u njemu bilo 5000 vojnika. Službeno se nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva BiH i činio sastavni dio Armije BiH ali je na bojištima djelovao samostalno. Neki HOS-ovci u BiH su također, pored oznaka HOS-a, na odorama nosili i oznake Armije BiH. No, dok je HOS u Hrvatskoj bio donekle ovisan o Hrvatskoj vojsci i suradnji sa vlastima Republike Hrvatske, HOS u BiH je bio u potpunosti samostalan. Nisu primali naređenja od HVO-a, koji je imao potporu vlasti RH, i djelovali su poput prave vojske. Osnovali su i vlastitu vojnu policiju.

HOS u srednjoj Bosni je djelovao u Zenici i Vitezu a vodio je borbe sa srpskim paravojnim snagama oko Jajca i Travnika. Zapovjednik srednjobosanskog HOS-a je bio bojnik Darko Kraljević.

6. lipnja 1992. snage HOS-a Hercegovine započinju operaciju "Sirovina" kojom su za nekoliko sati oslobođena mjesta Klepci i Prebilovci u općini Čapljina.

Vojni zapovjednik cjelokupnog HOS-a BiH je bio general-bojnik Blaž Kraljević, koji je tjedan dana prije smrti postao član glavnog štaba Armije BiH u Sarajevu. Kraljević je bio hrvatski povratnik iz emigracije i javno je pozivao vojnike HVO-a da se priključe HOS-u te uskrate poslušnost Mati Bobanu, predsjedniku samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i povjereniku Franje Tuđmana.

Snage HOS-a su 7. kolovoza 1992. ušle na područje općine Trebinje, a dva dana kasnije Kraljević je na povratku sa sastanka sa Matom Bobanom ubijen na punktu HVO-a u Kruševu. Ubojice su pokušali baciti tijela u more kako bi prikrili zločin ali je vozilo sa tijelima otkriveno u Omišu. Za to je ubojstvo Paraga iste godine podnio kaznenu prijavu protiv čelnih ljudi HVO-a.

Nakon ubojstva Blaža Kraljevića prijetila je opasnost otvorenog sukoba HVO-a i bosanskohercegovačkog HOS-a tj. hrvatskog građanskog rata u BiH. Zbog toga je u Grudama 10. kolovoza 1992., održan sastanak predstvnika HOS-a i HVO-a. HOS su predstavljali Ante Prkačin (načelnik Glavnog stožera HOS-a), bojnik HOS-a Stanko Primorac "Ćane" i Krešimir Pavičić "Pava"; dok su HVO predstavljali Vice Vukojević, Mate Boban (predsjednik HZ Herceg-Bosne) i Slobodan Praljak (načelnik Glavnog stožera HVO-a).

Na tom sastanku nije učinjeno ništa radi smirivanja odnosa HOS-a i HVO-a. Vice Vukojević je od predstavnika HOS-a otvoreno tražio da se HOS rasformira u roku od 24 sata a ljudstvo prijeđe u HVO.

23. kolovoza, Ante Prkačin u Grudama održava sastanak sa Bobanom gdje je potpisao dokument kojim je pristao na rasformiranje HOS-a. Prkačin je zbog toga isti dan isključen iz HSP-a.

Početkom rujna, vodstvo HVO-a zahtjeva premještaj najelitnijih jedinica HOS-a iz Hercegovine u Bosansku Posavinu. Tome je udovoljeno i HOS-ovci su ondje većinom izginuli tijekom pada Bosanske Posavine dok se HOS u Hercegovini, bez odlučnog vodstva, ubrzo osuo.

Većina HOS-ovaca u BiH prešla je u HVO dok je manji dio, pretežno Bošnjaka, prešao u Armiju BiH. Uskoro započinju incidenti između HVO-a i Armije BiH.

1993. [uredi]

Usprkos službenom raspuštanju HOS-a, jedna njegova postrojba je opstala u Zenici u sastavu Armije BiH do travnja 1993. pod zapovjedništvom Mladena Holmana. Izbijanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba na tom prostoru 16. travnja ta jedinica prelazi u sastav 156. brigade HVO-a pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića.

Kontroverze oko HOS-a 

Neke su jedinice HOS-a nosile crne odore, a neki njihovi pripadnici ustaško znakovlje zbog čega ih je srpska strana nazivala ustašama. Neke su jedinice HOS-a nosile imena po ustaškim časnicima iz drugog svjetskog rata; 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i IX. bojna Rafael vitez Boban. Na grbu HOS-a piše "Za dom spremni", verzija hrvatskog domoljubnog pozdrava koji je poznat po tome što su ga koristile Ustaše, a i u himni HOS-a se spominje NDH, Ante Pavelić, te Francetić i Boban, zapovjednici ustaške Crne legije. Bilo je pokušaja da vojnici HOS-a koriste oznake činova vojske NDH ali je od toga odustano u korist službenih oznaka činova regularne Hrvatske vojske. Nakon rata, Dobroslav Paraga je optuživao svog suparnika Antu Đapića da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih odora i ustaškog znakovlja.

Kao i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi za vrijeme rata 1991./1995., neki su pripadnici HOS-a optuženi za ratne zločine ali za razliku od srpskih optuženika, ni jedan član HOS-a nije osuđen za ratni zločin.

Izjave poznatih o HOS-u 

• Franjo Tuđman:"Mi smo morali spriječiti da nam Hercegovina ode u HOS, u ekstreme." obraćanje u Hrvatskom Saboru 10. travnja 1994.

• Martin Špegelj:"Mnogo puta potkraj 1991. i početkom 1992. susretao sam se s većim ili manjim formacijama HOS-a na samoj bojišnici ili u njenoj blizini, te ne mogu osporiti njihovu borbenu vrijednost, osobito većih sastava i onih što su ih vodili zapovjednici realnih i razumnih nazora... Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save." Knjiga memoara "Sjećanja vojnika".

• Josip Manolić:"Glava tog HOS-a je bila u Zagrebu, a dolje su bili ogranci...S tim HOS-om je ratovala naša služba, a i danas ratuje s njegovim ostatcima. Želim da bude jasno da je HOS krajnje nacistička organizacija koja je radila na rušenju ustavnog poretka Hrvatske, a imala je pipke i u BiH." Svjedočenje pred haaškim sudom 7. srpnja 2006. u slučaju "Prlić i ostali".

• Siniša Glavašević:"Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu 1991."

Udruge dragovoljaca HOS-a

Mnogi HOS-ovci su tijekom rata položili živote za slobodu domovine dok su također mnogi ostali teški invalidi. Danas u Hrvatskoj postoji udruga dragovoljaca HOS-a sa 3000/4000 članova.

Postrojbe HOS-a 

• Samostalna satnija osiguranja
• IX. bojna "Rafael vitez Boban"
• 13. bojna "Jure vitez Francetić"
• Bojna "Sokol"
• Vitezovi
• 1. satnija HOS-a
• 1. bojna "Ivan vitez Brdar"
• II. bojna "Stojan Vujnović Srbin"
• MSB "Veterani"
• IV "Lovac"
• Satnija "Kill 'em all"
• Vojna policija HOS-a
• Izviđačko-diverzantska satnija HOS-a
• HOS u Čapljini
• HOS u Mostaru
• HOS u Gospiću
• HOS u Sarajevu
• HOS u Sinju
• HOS u Zenici
• HOS u Tuzli

Izložena faktografija žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a za ratnog sukoba Armije BiH i HVO-a 1992.-1994. godine možemo sažeti u opće podatke. Ukupan broj žrtava Hrvata bio je 1606, a od toga 968 odraslih civila, 120 djece i 518 ubijenih zarobljenih hrvatskih vojnika.

Sudbine djece 

Moje istraživanje donosi podatak o 1606 žrtava, ali to je samo minimum. Novim istraživanjima i osobito ekshumacijama masovnih grobnica zacijelo će izaći na vidjelo i nove žrtve. Dodajmo k tome da do 1997. godine nije bilo moguće doći na neka hrvatska stratišta. Tako je teško staviti točku na broj hrvatskih žrtava u općinama Kakanj ili Travnik. Budući da je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu donio presudu u slučaju Ante Furundžije po kojemu je i seksualno nasilje ratni zločin, to će se broj hrvatskih žrtava povećati za najmanje 15 posto. U svojoj knjizi ja sam navodio primjere silovanja Hrvatica, ali to nije ušlo u ukupan broj ratnih žrtava.
Svojim istraživanjem ustanovio sam da je 120 hrvatske djece bilo među ratnim žrtvama. Jednom je zgodom dr. Tihomir Perić, kirurg i ravnatelj Franjevačke bolnice dr. fra Mato Mikić u Novoj Biloj izjavio da je samo u paklu Lašvanske doline stradalo 126 djece, a više od 60 posto je ubijeno muslimansko-bošnjačkim snajperima. Težina tragedije hrvatskoga naroda u tome sukobu može se najbolje, najbolnije i najuvjerljivije oslikati sudbinom djece. Nevina djeca su bila žrtve na raznovrsne načine. Brojne obitelji su razbijene, djeca su ostala bez roditelja i hranitelja, bez nogu i ruku, doživljavala su patnje logora i izbjeglištva.
Muslimansko-bošnjački snajperisti ubijali su djecu majkama u naručju kao u Novom Travniku. Djeci su čak odrezivane glave. U Novom Travniku 7. listopada 1993. ubijena je mala Nataša pogođena metkom ravno u srce. U Kozarcima, Zenica, neki Hodža ne sluša molbu majke i ubija malu Magdalenu od 4 godine. U Zenici zbog nečovječnog postupka liječnika umrlo je novorođenče. U Vitezu je 10. lipnja 1993. granatom ubijeno u igri 8, a ranjeno 6 djece. Istoga dana u tom gradu je ranjeno još 14 djece. U Bakovićima kod Fojnice 7. srpnja 1993. umrlo je 3 djece zaostale u razvoju jer su im muslimansko-bošnjačke snage uskratile liječničku njegu i hranu.
U sukobu Armije BiH i HVO-a dominantna politika je bila osvojiti hrvatska područja na prostoru Federacije BiH. Zato su etnički čišćena hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima, koji su potpali pod nadzor Armije BiH. Tu tvrdnju potkrepljuju globalni podaci o broju izbjeglih i prognanih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Federacije BiH za sukoba između Armije BiH i HVO-a. U tom periodu iz Federacije BiH prognano je ili izbjeglo oko 140.000 Hrvata i oko 50.000 Muslimana-Bošnjaka. Ako se taj podatak izrazi u postocima prema ukupnom broju Hrvata i ukupnom broju Muslimana-Bošnjaka u BiH na popisu stanovništva 1991. godine, onda je u tome sukobu izbjeglo ili prognano 19,85 posto Hrvata i tek 2,6 posto Muslimana-Bošnjaka. Ako se uzmu u obzir ti podaci, onda je nepobitno da su u tom ratnom sukobu više stradali Hrvati.

                                  Težak povratak

Za moga svjedočenja u procesu obrane generala Teofila Blaškića, tužitelj Marc Harmon pitao me nisu li moji podaci o izbjeglim i prognanim Hrvatima u biti podaci o humanom preseljenju, a pod utjecajem hrvatske politike iz Zagreba? Odgovorio sam kako se može govoriti o humanom preseljenju ako u toku jednog dana iz Bugojna bježi 13.000, iz Kaknja 15.000, iz Vareša 8500 Hrvata!? Oni su bježali u strahu od smrti.
Dr. Ejup Ganić se posebno zalagao u politici povratka prognanika i izbjeglica za načelo reciprociteta. Neka se u Stolac vrati 100 muslimansko-bošnjačkih izbjeglih obitelji, a u Bugojno isto toliko hrvatskih. Na kraju toga procesa 100.000 Hrvata nikada se ne bi više vratilo u svoje domove. Zato je Ganićeva politika bila protivna interesima hrvatskoga naroda, a pogodovala je politici etničkog čišćenja hrvatskih prostora u Federaciji BiH.
Muslimansko-bošnjačka strana je stalno i odlučno tražila od Međunarodne zajednice da se Muslimani-Bošnjaci vrate u Stolac. Ostaje pak nerasvijetljeno zašto muslimansko-bošnjačka strana s toliko žara i upornosti nastoji da se 8400 Muslimana-Bošnjaka, bilo ih je toliko prema popisu stanovništva iz 1991. godine, vrati u stolačku općinu, a ni s približno toliko žestine i s tolikom međunarodnom povikom ne zahtijeva povratak oko 450.000 Muslimana-Bošnjaka u istočnu Bosnu.
Bilo bi veoma zanimljivo raščlaniti koja politika stoji iza tog nesklada i nerazmjera u zahtjevima u istoj stvari i je li Stolac važniji od istočne Bosne za muslimansko-bošnjačku stranu?

Slika koju cu staviti uz ovaj post je slika djetetata Hrvatske nacionalnosti koje je muceno i ubijeno u ratu od strane pripadnika ABIH.  Godine djeteta i datum smrti nepoznat!

Mudžahedini su u hrvatsko-muslimanski rat unijeli novine u ubijanju. Bilo je to neke vrste obredno ubijanje. Neki dokumenti pokazuju da se ljude ubijalo uz stanoviti obred, što je do tada bilo nepoznato u Bosni i Hercegovini.  Primjeri koje ćemo navesti ruše mit o nevinosti Armije BiH i o navodno islamskoj tradiciji kojoj su strani rušenje i obeščašćivanje sakralnih objekata drugih vjera.

Pili su vlastitu krv

U travničkom selu Miletići 24. travnja 1993. pet Hrvata je zadavljeno lancima, jednom su izvađene oči, a zločinci su potom skupljali krv i tjerali još žive da piju vlastitu krv. U Travniku 7. lipnja 1993. bradati pripadnici Armije BiH upadaju u crkvu sv. Krstitelja, silom su razvalili vrata, došli su naoružani, a pri izlazu su pucali na veliki križ iznad ulaznih vrata. Križ su srušili na zemlju, potom su se klanjali iznad njega i zatim ga odvukli iz crkvenoga dvorišta. Sutradan opet upadaju u župni stan. Od župnika Pere Nikolića traže da zgazi krunicu koju su otrgnuli časnoj sestri. Pod prijetnjom smrti traže od njega da se odrekne svoje vjere i zaniječe Isusa Krista. Kada je to odlučno odbio, sjekiricom su mu rezali uho i vrat i prijetili da će ga zaklati ako ne prijeđe na islam. Zatim mu prijete da će ga sunetiti i naređuju mu da opsuje Gospu i Crkvu, a kada to odbija učiniti svijećom mu prže nos.
U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: "Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug". U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.

Sjekli su im uši i prste

Nenaoružani vojnik HVO-a uhićen je 16. lipnja 1993. godine na putu u selo Zubiće u općini Novi Travnik. Vojnici Armije BiH dovode ga u logor u selu Pečuj. Na ulazu u logor diverzanti Armije BiH govore: "Evo, dovodimo vam ustašu". Tu ga tuku kundakom puške, a jedan mudžahedin mu psuje ustašku majku i viče: "Ja ću tebe zaklati!"". Zatim dodaje: "U nas je običaj da se pronosa onaj koji se treba klati da mu ne dršću noge". Potom ga je stavio na vrat, nosao po logoru i pri tome urlikao. Drugi vojnici su mu spasili život, a kasnije je taj vojnik HVO-a razmijenjen s pripadnicima Armije BiH.
U Vrbanju kraj Bugojna 10. srpnja 1993. na punktu koji je držala Armija BiH, otvorena je vatra na vojnike HVO-a, koji su tuda naišli prema prijašnjem dogovoru. Na njih je otvorena vatra iz pušaka, a trojica vojnika HVO-a su ubijena. Kada je potekla krv jedan mudžahedin je kleknuo u lokvu krvi i klanjajući zahvaljivao Alahu.
U Varešu početkom studenoga 1993. vojnici Armije BiH iz poznate zločinačke "Frkine jedinice" čine nove zločine. Među ostalim sijeku s ubijenih Hrvata prste i uši. Vojnik iz "Frkine jedinice" u Visokom, u jednoj gostionici pokazuje odsječene prste i uši i hvali se da su to njegovi ratni trofeji. Isto to čini drugi vojnik Armije BiH u Brezi na ulici, nanizavši na konac odsječene uši i prste. U Donjim Moštrama "Frkini" vojnici donijeli su odsječenu glavu vareškog Hrvata i hvalili se svojim ratnim trofejom pred mještanima. Vojnici "Frkine jedinice" u Fojnici su ubili bosanske franjevce, gvardijana i vikara franjevačkog samostana.

Carstvo osvete i mržnje

Muslimani nemaju razvijen pijetet prema umrlima i ne poznaju kršćanski kult pokojnika. Zato su i tako okrutno postupali prema mrtvacima i grobljima. Svoje žrtve često nisu pokapali, a ako su to činili onda su im kopali grobove gdje bilo, nekada su ih tek malo zasipali zemljom pa su životinje kasnije razvlačile mrtva ljudska tijela. U Bikošima umorene Hrvate su prekrili seoskim smećem. Mrtve Hrvate znali su masakrirati, vadili su im oči, odsjecali glave, ruke, noge, spolne organe, glavu stavljali u jedno, a truplo u drugu grobnicu, glave nabijali na kolac, srca pekli na vatri.
Osveta i mržnja su carevali. U Čuklama, općina Travnik, vojnici Armije BiH iz osvete za hrvatski zločin u Ahmićima uništavaju sve što je hrvatsko i kršćansko. Čuo se povik "ubiti od 1/2 kilograma hrvatsko muško dijete". DA SE NIKAD NE ZABORAVI I NIKAD NE OPROSTI!!!!!

'Prvi napadi srpskih snaga su počeli početkom travnja 92' na prostoru Komušine koja je u to vrijeme bila u sastavu općine Teslić. Prostor Komušine je bio sastavljen od desetak hrvatskih sela, koja su se spajala sa područjem Novog Šehera tada u sastavu općine Maglaj (danas Žepče): Poznata je kao najveće Gospino svetište u BiH. Komušina je podnijela veliki teret u otporu srpskoj agresiji, ali je nažalost pala sredinom kolovoza 92'. Nekoliko je važnijih linija koje se spominju u službenim dokumentima i knjigama, a vezani su za prostor Komušine: Ivanove njive, Kondžilo, Slatina, Gornja Komušina.

Kronologija ratnih zbivanja tijekom 92'-95'

Prvi napadi srpskih snaga su počeli početkom travnja 92' na prostoru Komušine koja je u to vrijeme bila u sastavu općine Teslić. Prostor Komušine je bio sastavljen od desetak hrvatskih sela, koja su se spajala sa područjem Novog Šehera tada u sastavu općine Maglaj (danas Žepče). Komušina je podnijela veliki teret u otporu srpskoj agresiji, ali je nažalost pala sredinom kolovoza 92'. Nekoliko je važnijih linija koje se spominju u službenim dokumentima i knjigama, a vezani su za prostor Komušine: Ivanove njive, Kondžilo, Slatina, Gornja Komušina.

Početkom lipnja započinje akcija zauzimanja Crnog vrha, važne kote koju su držali srbi i na kojoj su imali svoju vojnu bazu. Crni vrh je bio poveznica između općina Žepče, Tešanj i Maglaj. Akcija je uspješno završena te su se tom prilikom uspjela osvojiti veća i količina oružja i oruđa. U akciji su sudjelovali pripadnici HOS-a i HVO-a, u ovoj akciji su također sudjelovale muslimanske snage iz pravca Tešnja.

Krajem lipnja srpska vojska otvara još jednu liniju fronte pokušavajući zauzeti Maglaj većinski bošnjački grad. To donosi novi problem zbog nedostatka ljudi i naoružanja. HVO ipak uspijeva da zadrži prodor srpske vojske, te da na neki način organizira i motivira muslimansku stranu da se angažira u obrani grada. Tu veliku ulogu odigravaju i postrojbe HOS-a koje su aktivno učestvovale u obrani grada, koje su tada ulijevale više povjerenja kod bošnjačke strane.

Nakon pada Komušine, sredinom kolovoza 92' crta obrane se povlači na Dubravu iznad Novog Šehera područja sa također 10 hrvatskih i nekoliko muslimanskih sela.

Tijekom kolovoza dolazi do nekoliko proboja crte obrane na Novošeherskom području, srbi zauzimaju Gavranić bitnu kotu koja se nalazila iza leđa obrane HVO nakon nekoliko pokušaja povrata kote i velikih gubitaka odustalo se privremeno, te se linija pomjerila kako bi se izbjegla situacija u kojoj su srbi bili iza leđa. Uz velike napore i velike gubitke u ljudstvu, crta obrane se uspijeva zadržati na Hatkinim njivama, koje su danas simbol obrane ovog kraja.

Tko ima slabe zivce nek ne cita ovaj tekst!!!!!!!!

HVO i Armija BiH su se zajednički borili protiv srpskog agresora 1992. do srpnja 1993. godine. Nakoliko dana prije sukoba između te dvije vojske u UNPROFOR-ovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama muslimansko-bošnjačkog naroda da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica. 

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 24 ratne žrtve, do toga je bilo osam zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila, a protjerano je 4200 ljudi. U rujnu 1993. i u siječnju 1994. u selu Novakovići je ubijeno 17 Hrvata. Među tim žrtvama bio je i Franjo (Ivića) Banović (1951.), otac troje djece, kojega je identificirao njegov sin Marijan. Franjino tijelo je ekshumirano 18. ožujka 1993. godine, a na mrtvom tijelu bili su vidljivi tragovi mučenja i masakriranja. Ruke su mu bile vezane, skinuta je s njega odjeća, leš je bez potiljka, nema očiju u dupljama i nema rana od vatrenog oružja.
Tijelo Ilije (Ilijin) Babića (1961.), oženjenog i oca troje djece, ekshumirano je također 18. ožujka 1994. godine. Tijelo je bilo bez odjeće, s njegova vrata otkinut je lančić, imao je oveću ranu iznad desnog oka i rez na desnoj strani vrata, dužine 3-35 cm pa se zaključuje da je mučen i priklan. Ubijen je i zarobljeni vojnik HVO-a Ilija (Andrije) Slišković (1964.), otac dvoje djece. Njegova glava je tek podsjećala na ljudsku glavu, jer je bila smrskana tupim predmetom, a po tijelu nije imao rana od vatrenog oružja.
U Maglaju je svetište sv. Leopolda Mandića, crkva je podignuta 1978. godine, a muslimansko-bošnjačko stanovništvo se nasilno uselilo u župni ruševni ured. Muslimansko-bošnjačke vlasti dugo vremena nisu dopuštale župniku don Ivi Ikiću služenje svete mise u oštećenoj crkvi.
Sukob između HVO-a i Armije BiH na zavidovačkom području počinje kasnije. Prvi otvoreni sukob dogodio se 25. lipnja 1993. godine kada je Armija BiH minobacačkom vatrom gađala selo Lovnica(danas Žepče). Mete granatiranja su bile katolička crkva, katoličko groblje, prodavaonica živežnih namirnica i skupine hrvatskih kuća. U sukobu Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 13 žrtava, od toga je bio jedan zarobljeni i ubijeni vojnik HVO-a i 12 odraslih civila, a protjerano je i izbjeglo 4000 ljudi.
U Gornjoj Lovnici 26. lipnja 1993. godine geleri granata Armije BiH ranili su četiri hrvatska civila, a među njima je bila i Ivka Martić, koja je bila trudna. Od tih gelera pao je mrtav Ivica Vidović (1964.), a teško je ranjen Franjo Lupić, otac četvero djece, i od teških rana preminuo je u bolnici u Zagrebu. Hrvatski civili neprestano su strepili od granata i snajperista Armije BiH dok su tražili vodu ili hranu, pohodili najbliže, pomagali bolesne i starce, prenosili ranjenike.

Ubojstvo u bolnici

Krajem 1992. i početkom 1993. godine dolazi do većih sukoba Bošnjaka i Hrvata i to na područjima: Mostara, Jablanice, Prozora, Konjica, u dolini Lašve (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača), u Bosni (Bugojno, Uskoplje, Kreševo, Fojnica, Kiseljak, Vareš, Maglaj, Kakanj, Zavidovići i Žepče).

U listopadu 1992. godine dolazi do sukoba HVO-a i Armije BiH u Prozor-Rami. Nakon prestanka (25. listopada 1993.) sukoba veći dio općine je pod kontrolom HVO-a.

Na području Mostara 30. lipnja 1993. godine dolazi do pobune bošnjačkih pripadnika u postrojbama HVO-a te tako HVO nakon skoro godinu dana upravljanja istočnom stranom i brdima na toj strani gubi svoju kontrolu. U toj iznenadnoj pobuni dolazi do velikog broja zarobljavanja vojnika HVO-a (Hrvata) od njihovih dojučerašnjih suboraca Bošnjaka. U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine srušen je i Stari most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju te je bila primorana da surađuje i nabavlja oružje od Vojske Republike Srpske.

Do sukoba između Armije BiH i HVO-a na području konjičke općine dolazi u ožujku 1993. godine. Neočekivan napad ABiH na područje Konjica imao je za posljedicu da su muslimanske snage bez većih gubitaka ovladale cijelom općinom Konjic uvodeći tako muslimansku vlast, provodeći nakon toga teror i zločin nad hrvatskim stanovništvom Konjica. HVO gubi kontrolu nad tom općinom, a 9000 hrvatskih žitelja općine Konjic je protjerano.

Napetosti između HVO-a i Armije BiH u Jablanici počinju krajem 1992. godine. Nakon ubojstva jednog pripadnika HVO-a, napetosti između Armije BiH i HVO-a prerastaju u otvoreni ratni sukob. U gradu je nesnosan život za Hrvate, oni gladuju, gube radna mjesta, otimaju im stanove, pljačkaju ih i stalno ponižavaju. HVO se povlači u hrvatska sela, a stanovništvo bježi.

U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje muslimansko-bošnjačke oružane snage upiru sve snage da osvoje prometnicu Bugojno - Uskoplje i spoje se kod Jablanice s pravcima prema Sarajevu i Mostaru. Prvi jači sukob dviju vojski izbio je 23. listopada 1992. godine. Sve veće napetosti dovode do pravog ratnog okršaja u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine. U tom sukobu vojnici Armije BiH počinili su ratni zločin nad 13 hrvatskih civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, a prognano je 7000 Hrvata. Na ovaj napad Armije BiH, uskopski HVO je snažno odgovorio te je zadržao jednu polovicu grada.

Pripadnici Armije BiH, 18. srpnja 1993. godine napadaju pripadnike HVO-a u Bugojnu. Borbe nisu dugo trajale. Pripadnici Armije BiH zauzimali su dio po dio grada i odvodili u zarobljeništvo pripadnike HVO-a. Nastaje masovni izgon Hrvata. U samo nekoliko dana protjerano je oko 12 000 Hrvata. U gradu ostaje oko tri tisuće Hrvata.

U Lašvanskoj dolini u sukobima između HVO-a i Armije BiH, HVO gubi kontrolu nad gradom Travnikom,a uspijeva zadržati kontrolu nad općinama Novi Travnik, Vitez, Busovača i dijelom travničke općine (Nova Bila). Osobito teška je bila obrana Busovače, kada je 1 400 vojnika HVO-a od grada odbilo 8 500 vojnika Armije BiH. Unatoč tome HVO nije mogao spriječiti brojne ratne zločine koji su počinjeni nad hrvatskim stanovništvom u području Lašvanske doline. U sukobu HVO-a i Armije BiH sa toga područja izbjeglo je ili je protjerano negdje oko 25 000 Hrvata.

U Kiseljaku, gradu trideset kilometara zapadno od Sarajeva, vlast je početkom 1993. silom preuzeo Ivica Rajić, bivši kapetan JNA koji je prešao u HVO u travnju 1992. On je činio sve u svojoj moći da pogorša hrvatsko-bošnjačke odnose, te otvorio crno tržište krijumčarenom robom koju je kupovao i prodavao srpskoj strani. Zbog njegovih destruktivnih radnji, smatra se da je zaopravo bio plaćeni agent srpske tajne službe KOS. Armija BiH napada općinu Kiseljak u siječnju 1993. godine. HVO je nemoćan prema snažnijem neprijatelju, ne uspijeva spriječiti etnička čišćenja hrvatskih sela oko Kiseljaka, zatvaranja, silovanja i ubojstva Hrvata te uništavanja brojnih sakralnih objekata, no ipak zadržava kontrolu nad Kiseljakom.

U Fojnici koju je bila zaobišla srpska agresija dolazi do sukoba Armije BiH i HVO-a. Bolje naoružana i brojnija Armija BiH žestoko napada dio gradića koji nastanjuju Hrvati i osvaja ulicu po ulicu te pali i pljačka hrvatsku imovinu. Postrojbe HVO-a se povlače iz grada, a s njima i 6 000 Hrvata. U gradiću Fojnici ostaje samo 70 Hrvata koji su zatvoreni ili pobijeni. U selima oko Fojnice koja su ostala pod nadzorom HVO-a ostaje 1472 Hrvata.

U Kreševu, u kojem su Hrvati bili većina (70 %) formira se HVO. U njegove postrojbe se uključuju i Bošnjaci. Kasnije, Bošnjaci prelaze iz redova HVO-a u redove Armije BiH te se pripremaju za napad na Hrvate. Kreševska Armija BiH ojačana drugim postrojbama silovito napada HVO i zauzima neka sela oko Kreševa te ih etnički čisti od 610 Hrvata koji su tu živjeli. Napadi se nastavljaju, no HVO uspijeva zadržati kontrolu nad Kreševom.

Armija BiH napada HVO u Kaknju. Siloviti napadi se nastvaljaju tako da Kakanj pada u ruke Armije na blagdan Sv. Ante Padovanskog 1993. godine. Osim Kaknja Armija BiH napada i Kraljevu Sutjesku (općina Kakanj) (važno mjesto u povijesti hrvatskog naroda i katoličanstva u Bosni i Hercegovini) te je osvaja. Dolazi do jedne od najtragičnijih epizoda u povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Svi Hrvati iz općine Kakanj bježe prema Varešu.

Kakanjski Hrvati (njih oko 15 000) pronalaze utočište u Varešu. Bio je to strašan pritisak izbjeglica na mali Vareš i njegove ograničene mogućnosti. Tada u općini živi 37 000 Hrvata u srpskom i bošnjačkom okruženju. Stalno u strahu od bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija civila konvojima preko srpskih teritorija prema Hercegovini. Postrojbe Armije BiH kreću u konačni napad na Vareš 18. listopada 1993. godine. Vareš brani brigada HVO-a "Bobovac" koja broji oko 1 650 vojnika. Položaji vareškog HVO-a padaju 2. studenog 1993. godine, hrvatska vareška sela teško stradavaju, civili panično bježe. U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i sva hrvatska vareška sela.

Iako su u Maglaju Bošnjaci bili većina, osim Armije BiH formira se i HVO te dvije vojske zajednički djeluju protiv srpskog agresora. Znatno naoružanija i mnogoljudnija Armija BiH napada hrvatsko stanovništvo općine Maglaj u srpnju 1993. godine. HVO je nemoćan naspram moćnog neprijatelja. Pale se hrvatske kuće i gospodarske zgrade, Hrvati se progone i na njima se vrše brojni masakri.

U Zavidovićima sukob između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane počinju u lipnju 1993. godine. Najveće borbe se događaju u selu Gornja Lovnica koje se nalazi u potpunom bošnjačkom okruženju. Bolje naoružana i mnogoljudnija Armija BiH granatira katoličku crkvu, groblje, hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Stanovništvo iz tog sela kao i iz ostatka općine bježi, ostaju samo vojnici HVO-a. Selo kao i još neki predjeli općine Zavidovići ostaju pod kontrolom HVO-a.

Na području Žepča Hrvati i Bošnjaci se vojno i politički organiziraju u HVO. Kasnije se formira Armija BiH. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine muslimanske snage napadaju grad Žepče i pojedina sela oko njega. Žepački Hrvati su u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane, a veći dio općine Žepče ostaje pod kontrolom HVO-a. U tjeku daljnjih borbi Hvo i 111xp brigada brane Žepče i oslabađaju svaki metar grada Žepča i okolnih sela te pod svojom kontrolom do kraja rata drze sve djelove grada Žepča i okolnih sela.

Bošnjačko-hrvatski sukob je završen je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine. Tada je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije BiH, ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i osnivanje Federacije Bosne i Hercegovine koja će biti sastavljena od hrvatskih i bošnjačkih teritorija, a bit će podijeljena na županije. Županije (kantoni) će spriječiti dominaciju jednog naroda nad drugim.

Mirko Jakovljević 

Zapovjednik profesionalne postrojbe Bojna "Andrija Tadić" Žepče, u sastavu Pukovnije "Ante Bruno Bušić", sada I Gardijske brigade HVO, rođen je 20. veljače 1964. godine, u Lupoglavu općina Žepče, od majke Pave i oca Ante, kao drugo po redu dijete u osmočlanoj obitelji. Imao je 4 brata i 3 sestre. Školovanje je završio u Osovi, Lupoglavu i Zenici.
Još 1991. godin počinje njegov borbeni put za obranu Hrvata i hrvatskih prostora od agresije srpske i crnogorske vojske, srpskih dragovoljaca, domaćih četnika i ostataka bivše "JNA". U rat odlaze i njegova tri brata. Od tada počinje prismotra na njegov rodni dom, tadašnja vlada proglašava ih neprijateljima sustava SFRJ, kao društveno i moralno nepodobni, te priželjkuju njegov povratak u rodno Žepče kako bi ga uhitili.
Mirko Jakovljević, uveliko ratuje, po Hrvatskoj, stječe prva borbena i zapovjednička iskustva, te biva predložen za polaznika I Časničke škole u Zagrebu.
Po završetku časničke škole na I -Sljemenu i Kumrovcu, sa odličnim uspjehom, dobiva čin satnika HV, te biva raspoređen - imenovan za zapovjednika elitne postrojbe "Bosanski zmajevi", koju uglavnom čine iskusni i prekaljeni ratnici rodom iz Bosne i Hercegovine, ali koji su do tada svoja borbena iskustva stjecali po bojištima Hrvatske.
Dio borbe u Bosni

Borba Mirka Jakovljevića
Ostvaruju tada "Bosanski zmajevi" pod zapovjedništvom Mirka Jakovljevića značajne rezultate po bojištima Novske, Kričkog Gorja, Josipdola, itd. Početkom agresije srbočetničke vojske na Bosnu i Hercegovinu, početkom 1992. godine, dok vlada tadašnje BiH uveliko tvrdi da rata u Bosni i Hercegovini neće biti, "Bosanski zmajevi" ostvaruju vidne rezultate braneći Posavinu.
Borbe započinju u okolici Bosanskog Broda,. Koraće, Kričanovo, Sijekovac, Novo Selo itd. "Bosanski zmajevi" sa zapovjednikom Mirkom Jakovljevićem čine okosnicu obrane i uvez ivanje samoorganizovanog hrvatskog pučanstva na ovim prostorima
Jedne prilike, kako je pričao Mirko, 27 pripadnika Bosanskih zmajeva je krenulo u akciju čišćenja naselja preko magistralnog puta; oko stadiona Premium. Za vrijeme akcije, koja je trajala do kasno u noć svi pripadnici, pa i zapovjednik Mirko bili su ranjeni! Da nepisem u nedogled vodile su se i dalje borbe a Mirko je sudjelovao u svakoj od njih i bio je ranjavan vise puta!

Zapovjednistvo u Žepču bojna Andrija Tadic

Po zapovjedi generala Ante Rose, da se formira prva profesionalna postrojba HVO, i to baš u Žepču, Mirko sa ostalima dolazi na ove prostore 18. lipnja 1992. godine. Dolazi do velikog priliva dragovoljaca iz ranije formiranih specijalnih vodova, prave se poligoni za obuku, nabavlja oružje i oprema i počinje sa radom.
Međutim, neprijatelj sve više napada naše položaje na Komušini. Mirko sa još 12 dragovoljaca Bojne odlazi stalno kao ispomoć obrane Hrvata i-hrvatske Komušine.
Nakon toga vodi akcije Bojne na prostorima Dubrava, Crnog Vrha. Maglaja itd. U Maglaju Bojna na čelu sa Mirkom zaustavlja neprijateljsku ofenzivu, uništava oklopni vlak. neprijatelja, i obranjuje Maglaj.
Petnaestog studenog neprijatelj  pokušava da prije zime spoji Teslić i Ozren, ofenzivom nazvanom "Posljednja "šansa", koju razrađuje i vodi osobno general Slavko Lisica. Po zapovijedi Bojna odlazi•na te položaje obrane na Hatkinim Njivama kao ispomoć postrojbama koje su hrabro držale te crte obrane.U silovitom napadu neprijatelja, snijeg se crnio od granata i mina. Mirko biva teže ranjen. kao i još sedam pripadnika Bojne, u toj ofenzivi. I pored toga, obrambeni položaji Hatkinih Njiva ostaju čvrsti i stabilni a Hrvati i dalje na svome.

Početkom 1993. godine muslimanski fanatici i fundamentalisti počeli su napade na postrojbe HVO s ciljem potčinjavanja pod zapovjedništvom tzvArmijeBiH, protjerivanja Hrvata sa vjekovnih ognjišta, a naseljavanjem muslimana iz istočne Bosne, Krajišnika itd. Jedan po jedan grad pada pod muslimanske snage. Postrojbe HVO se povlače, hrvatsko pučanstvo ostavlja na tiranisanje muslimanima.
Uvidjelo se da taj sukob neće zaobići ni Žepče. Mirko se uključuje u pripremu obrane Žepča i okolice. Na sukob se nije trebaolo dugo čekati. Muslimani 24. lipnja napadaju naše postrojbe i počinju borbe. Mirko, ostalipripadnici Bojne, kao i pripadnici 111 xp Brigade, započinju borbu sa daleko brojnijim neprijateljem, kojem pristiže i pomoć iz Zenice i Kaknja. Neprijatelj je počeo da bježi, da se predaje. Nakon pet dana borbe protiv muslimana, Mirko Jakovljević biva imenovan za zapovjednika obrane grada Žepča.
U borbama protiv muslimanskih snaga, za oslobođenje Preka, Mirko 2. srpnja biva po peti put ranjen u obe noge. Odlazi naliječenje u Republiku Hrvatsku, ali se ubrzo vraća sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika Bojne »Andrija Tadić" Žepče.
Smrt Mirka Jakovljevića
Učestvuje u akcijama: protjerivanja muslimanskih snaga iz Preka, Drenjka Orahovice, Kiseljaka, Hrastuše, Previle, Bandere itd. Iako još neoporavljen pomaže koliko može u svakoj akciji.
Početkom prosinca po zapovjedi Mirko Jakovljević odlazi u Hercegovinu. Pri povratku policija VRS (Vojske Republike Srpske), po zapovijedi srpskih vlasti nedozvoljava prolazak za Mirka Jakovljevića preko srpske teritorije do Žepča, do kojeg se uvijek vraćao i uvijek želio, vratiti. Sva ubjeđivanja i molbe kod srpskih vlasti nisu pomogle. "Mirko Jakovljević nemože više za Žepče ... "
Nakon te spoznaje razočaran i afektivan, vraća se u Grude, te odlazi da posjeti djevojku u Splitu i sestru u Šibeniku. Zbog kiše, noći; klizavosti i smanjene vidljivosti u Kaštelima doživljava prometnu nesreću u kojoj biva teško povrijeđen. Povrede su grudnog koša, stomaka; prelom natkoljenice itd. Nakon sedam dana liječenja u intenzivnoj njezi, sedam dana kome, 31. 12. 1993. godine dolazi pred ponoć k svijesti i saznaje da se nalazi u bolnici i što se sve desilo. Na traumatološkom odjelu splitske bolnice Firule osjeća se dobroi započinje oporavak., Postoperativni tok ide po planu. Svaki dan je bolje. Žao mu što nemože u Žepče, što nemože da pomogne ostalima u borbi do kraja. Daje upute i brine se za svakog vojnika raduje se osvojenom Bukoviku, žao mu momaka koji su i živote utkali u taj Bukovik.
Osmog siječnja dolazi do pogoršanja, zdravstvenog stanja, prebacuje se u centar intezivne njege, vrši se punkcija grudnog koša, dolazi do poremećaja disanja i rada srca i pored hitne liječničke pomoći UMIRE.
Svi su tužni i iznenađeni. Plaču i bolesnici u sobi broj 7 u kojoj je ležao. Ne mogu shvatiti da je umro. Umro je sin žepačkog kraja i istinski borac za slobodu. Na sahrani u Grudama 12. siječnja željeli su prisustvovati mnogi, a najviše njegovi suborci, prijatelji iz Žepča, ali nisu mogli doći. Na ispraćaj i opraštanju od našeg zapovjednika Mirka je rečeno: »Dragi naš zapovjedniče Mirko! Tužna je spoznaja i istina da smo te izgubili u trenutku kad si nam u Postrojbi i pučanstvu Žepačog i ostalog hrvatskog pučanstva bio najpotrebniji.. Izgubili smo te u ovim sudbonosnim trenucima za našu opstojnost na stoljetnim nam ognjištima i domovima. Tvoj odlazak je za sve nas nenadoknadiv gubitak. Još rujna 1991. godine kao dragovoljac otišao si u rat u Hrvatsku, za obranu Hrvata i Hrvatske od srpskog agresora. Branio si Hrvate na bojištima Slavonije, Dalmacije, Posavine, Dervente, Bosanskog Broda, Maglaja, Komušine, Novog Šehe
ra, tvog rodnog Žepča i drugih prostora, kako od srpskog, tako i od muslimanskog agresora. U tim borbama bio si 5 puta ranjavan i zadobio 11 ratnih rana. Uvijek si se ponovno vraćao u Postrojbu, iako još neoporavljen, pomažući savjetima, uputama i direktnim učešćem ili potporom u akcijama.
Tvoja iskustva iz rata, stručnost i hrabrost u akcijama bili su primjer zapovjednika koji je uvijek zapovijedao "ZAMNOM", što je djelovalo kao podsticaj za ostale vojnike i zapovjednike da uvijek istraju do kraja, ali i tako nastave. Našu slobodu i konačnu pobjedu nisi dočekao, jer te tragična sudbina zauvijek otrgla od nas. Uvijek si iamAo nadu i volju za životom, optimizam u pobjedu, što ti je i pomoglo da -mnoge bitke dobiješ. Ipak ovu nisi uspio. Posljedice nezgode bile su takve i smrtonosne.
Dragi Mirko! Borbeni put bojne »Andrija Tadić" Žepče je i tvoj borbeni put, kojeg ćemo nastaviti i istrajati u toj borbi do konačnog cilja. Sretni smo što smo te imali. Zahvalni smo ti što si kao hrabri Hrvatski vitez učinio za nas u Postrojbi, za naše prostore, hrvatski . narod i svima nama dragu domovinu. Tvoj mladenčaki ideal pridružio te Zboru hrvatskih mučenika.
Dragi zapovjedniče Mirko! Ne postoji zaborav, već samo sjećanje na tvoju plemenitu mladost, požrtvovnost i djela kojim si nas sve zadužio.
Obitelji preminulog Mirka, suborcima, prijateljima i ostalima, u ime 1 Gardijske brigade »Ante Bruno Bušić" HVO, 3. Pješačke  bojne Žepče, izražavam sućut, a našem Mirku neka je vječna slalava i hvala za sve što je za nas učinio, a njegovoj duši neka je vječni pokoj, a njemu laka Hrvatska gruda.

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je bio službena oružana snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne i glavna oružana snaga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Osnovan je 8. travnja 1992. godine što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

(UKRATKO)

Napad na Žepče

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane Hrvati i Muslimani-Bošnjaci, organizirani politički i vojno u HVO-u. Oni imaju zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke medicinske ekipe, borili su se skupa na crtama bojišnice. Odlukom kriznog štaba općine Maglaj od 2. lipnja 1992. godine obrana teritorija povjerava se HVO-u i formacije teritorijalne obrane (TO), u kojima su bili Muslimani-Bošnjaci, trebale su se staviti pod zapovjedništvo HVO-a.
Pod utjecajem politike SDA i političara iz Sarajeva nastaju napetosti između dva naroda, vojnici HVO-a Muslimani-Bošnjaci počinju napuštati zajedničke crte bojišnice i zbog toga su hrvatski bojovnici bili ranjavani i ginuli. Kada je formirana Armija BiH napetosti postaju sve veće. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa u Žepču počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga. Napadnuto je Žepče, a uz njega Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher. Od tada žepački kraj je u potpunom okruženju vojske Republike Srpske i Armije BiH, a borbe su bile žestoke s mnogo ranjenih i poginulih vojnika na sve tri strane.

Živi zid

U teškim ratnim sukobima Armije BiH i HVO-a na području Žepča postrojbe muslimansko-bošnjačkih snaga počinile su 94 ratna zločina nad Hrvatima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Ubijeno je 78 odraslih civila, 15 djece i jedan zarobljeni vojnik HVO-a, a protjerano je ili izbjeglo 3000 Hrvata. U žepačkoj općini paravojne i redovne postrojbe Armije BiH počinile su dva masovna zločina. U travnju 1993. godine u selu Željezno Polje smrtno je stradalo 30 Hrvata, a 16. kolovoza 1993. u selu Kiseljak pobijena su 43 Hrvata.
Kiseljak je selo istočno od grada Žepča i u njega su 16. kolovoza 1993. godine preodjeveni u vojnike HVO-a upali diverzanti iz 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH iz Zenice. Bilo je to u predvečerje, vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok se postrojba HVO-a konsolidirala vojnici Armije BiH počinili su zločin nad starima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali hrvatske civile i postavili ih kao živi zid prema postrojbi HVO-a.
Hrvatica iz žepačkog sela Kiseljak, majka petero djece, o tome zločinu svjedočila je 21. veljače 1994. godine i o tome rekla:
»Muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali s ’Allahu ekber’. Skupilo se više od 20 muslimanskih vojnika. Prijetili su, psovali: ’Znat ćete vi, ustaše, što su balije’. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi zid... Vraćali su se natrag. I onda čuh Ivanu: ’Joj, mama!’ Pogledah kroz prozor, Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani su pucali po ostalima. Čula sam kako viču: ’Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku, sad ste naši’.
Prija Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženima na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzila moja snaha Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju smo vidjeli kroz balvane. Franjo je ležao s iznutricama vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro...«

Nakon 2.svijetskoga rata još niko nije odgenuo zašto je Tito uradio mnoge mnogezločine.
Vako je to bilo:
Kada je završio rat sve -U-staše su ostavile oružje i krenule britanskim snagama da se časno predaju.Naime Ustaše su bile mnogobrojnijei imale sve oružje ali nisu se tili boriti.
I tako krenuše svi domobrani ka Bleiburg-u britanci su ih ostavili ludom titu.
Partizani su pobili oko 200 000 HRVATA.Nakon što su ih izručili Titovoj volji.
Hrvatske su se vojske predale titu prema ratnim pravilima očekujući poštenje s titove strane.
Žrtve su padale masovno na raznim mjestima.Još i danas u sloveniji otkrivaju kosti pogubljenih.
Jedini je Nadbiskup Stepinac prosjedovao,i niko više.
Tek nakon pada Jugoslavije žrtvama se odaje primjerena počast a najveća na zlokobnom Bleiburškom polju.


Ova ludost Tita i partizana neka se nikada ne zaboravi.
Zato dok se molite sjetite se naših predaka i sjetite se samo kako je njima bilo.


Što više reći nego                                      BOG I HRVATI  !

Ustaška djelatnost [uredi]

Isprva djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao u ljetu 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku (u rujnu 1932.), te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je rojnikom vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripadao je krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika.

Karijera u NDH [uredi]

Nakon proglašenja NDH vratio se u domovinu i djelovao u Ustaškoj vojnici. U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Nakon izbijanja četničko-partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, postaje zamjenik zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije, Jure Francetića. U srpnju 1942. zapovjedao je jednom bojnom Crne legije koja je dva dana i dvije noći branila grad Kupres od partizanskih napada. Nakon pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) postaje zapovjednik Crne legije, koja iste godine biva rasformirana. 3. bojna bivše Crne legije postaje 5. ustaški stajaći zdrug, koji kasnije operira u Podravini a Boban postaje njegov zapovjednik. Pod njegovim zapovjedništvom 5. ustaški stajaći zdrug 13. listopada 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspijeva probiti na sigurno.

Teorije o sudbini [uredi]

Postoji više verzija o Bobanovoj životnoj sudbini nakon 1945. Prema jednoj je poginuo 1946. u Podravini u borbi s partizanima, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. (Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega je preselio u Austriju i ondje umro.) Poznato je samo da je prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao Bobana ministrom Oružanih snaga, iako on nije bio prisutan.

Zanimljivosti [uredi]

Po Rafaelu Bobanu, 9. bojna Hrvatskih obrambenih snaga je 1991. prozvana IX. bojna "Rafael vitez Boban".

Karijera u NDH i smrt [uredi]

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju.

Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10.IV.1942. šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:"Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova". Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. (Na čelu Crne legije zamjenjivao ga je Rafael Boban.) U ljeto te godine postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. U rujnu 1942. bio je u pratnji Ante Pavelića prigodom njegova posjeta Adolfu Hitleru i hrvatskim legionarima na istočnom bojištu.

Polazeći na novi zadatak u Liku, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama, zbog kvara na motoru, njegov se zrakoplov, kojim je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić, prisilno spustio kraj sela Močila, nedaleko od Slunja. Nakon slijetanja partizani su ih napali i teško ranili Francetića i onesviještenog ga prevezli u Slunj, gdje je umro. Abičić je također bio ranjen ali njegova daljnja sudbina nije poznata.

Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog aviona izvedena sabotaža od strane nekih talijanskih ili partizanskih agenata jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polijetanja Francetić poslao Paveliću pismo sadržaja:"Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.

Da se ne bi demoralizirali narod i vojska među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30. ožujka 1943. Posmrtno je dobio naslov viteza i promaknut u čin krilnika Ustaške vojnice. Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) brigada HVO-a iz Zenice je dobila ime "Brigada Jure Francetić" kao i bojna HOS-a iz Tomislavgrada-13. bojna "Jure vitez Francetić".

U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004.

Nastanak

Nakon stvaranja NDH u istočnoj Bosni buknuo je partizansko-četnički ustanak protiv vlasti NDH. Naročito su se četničke jedinice isticale u zločinima nad muslimanskim (Bošnjačkim) stanovništvom. Četnici su planirali istrijebiti muslimane kako bi taj etnički očišćen teritorij kasnije bio pripojen zamišljenoj "Velikoj Srbiji". Nakon četničkih pokolja i terora u Foči i okolnim muslimanskim selima, mnogo izbjeglica iz tih krajeva, pristiglih u Sarajevo i visokomotiviranih za osvetu, Francetić uključuje u svoju postrojbu te ustrojavajući i III. bojnu zajedno s Rafaelom Bobanom osniva Crnu legiju kao pukovnijsku ustašku formaciju. Taj nadimak postrojba dobiva po crnoj odori, jer sukna druge boje, odnosno svijetlozelene koja je bila propisana za odore Ustaške vojnice, tada u skladištima nije bilo.

Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, sa nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva.

Akcije u Bosni i Hercegovini

O uspješnim borbama koje je ta elitna ustaška postrojba vodila po raznim krajevima Bosne, a u početku i Hercegovine (poslije su nakon reokupacije demilitarizirane zone Talijani zabranili ustrojavanje i djelovanje ustaških postrojbi na tom području), svjedoče mnoga vojnička odličja dodjeljena njenim pripadnicima. Vojnički red "Željeznog trolista s hrastovim grančicama" bio je dodjeljen pričuvnom ustaškom natporučniku (kasnije pukovniku) Franji Sudaru "za hrabro vođenje I. bojne Crne legije u istočnoj Bosni od svibnja 1941., te u ostalim borbama kao zapovjedniku posade Nevesinja i kod Han Pieska". U prvim mjesecima 1942. Crna legija je uništila nekoliko tisuća četnika koji su palili i pljačkali istočnom Bosnom. Vodila je i mnogo uspješnih borbi s partizanskim jedinicama 1942. u zapadnoj Bosni kada je jedna bojna Crne legije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana obranila Kupres od nekoliko partizanskih brigada. Kako je Crna legija pobjeđivala, tako su i Jure Francetić i Rafael Boban dobivali veće činove u Ustaškoj vojnici.

Kronologija akcija:

02./10. prosinca 1941.

Pokušaj čišćenja planine Ozren od partizanskih i četničkih jedinica. U selu zvanom "Mala Jugoslavija" nedaleko Usorebilo je sjedište četničke komande pod zapovjedništvom samozvanog generala Čerkeza. U akciji su osim Crne legije sudjelovale i 8. (domobranska) djelatna pukovnija kao i četiri ustaške bojne. Iako je akcija bila neuspješna, od jedinica NDH, u borbi se najviše istakla Crna legija. Ustanici su pretrpjeli velike gubitke a i sam Čerkez je poginuo.

13./28. siječnja 1942.

U operaciji su osim Crne legije sudjelovale njemačka 342. i 718. pješačka divizija, talijanska divizija "Ravenna" kao i 4. i 5. domobranska divizija. Crna legija je poslana da zatvori prostor između Visokog i Vareša kako bi se spriječilo partizane u probijanju na zapad u srednju Bosnu. Sudjelovala je samo u ogranićenim akcijama. Iako se operacija ne može nazvati uspješnom partizani su natjerani na planinski teren.

28./30. siječnja 1942.

Nastavak prošle operacije nazvan je "Operacija Ozren". U operaciji su sudjelovale iste jedinice kao i u prošloj. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici Maglaja. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.

Veljača-travanj 1942.

Crna legija je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod Han Pijeska kako bi učvrstila istočno krilo njemačke 718. divizije. Ova operacija, od Nijemaca zvana Trio, započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sanđak i istoćnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale 3. i 4. (domobranska) granična bojna kao i 8., 13. i 15. (domobranska) pješačka pukovnija. U dijelu Operacije Trio koji se odvijao na teritoriju NDH Crna legija je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, (dok su Talijani zbijali svoje divizije i ne čekajući odobrenja njemačkog zapovjednika), Crna legija zauzima Vlasenicu a u Žepču zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama Crna legija osvaja Miliće, Kasabu, Drinjaču, Bratunac i Srebrenicu te 09.04. izbija na Drinu. Slijedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio I, 24.04. Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče. U operaciji Trio od Nijemaca je zarobljen i zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne major Jezdimir Dangić. Francetićev dio operacije je u ustaškom tisku bio poznat kao "Pohod na Drinu" a čitava operacija je u partizanskoj literaturi poznata kao Treća neprijateljska ofenziva. Rezultat operacije je bio drastićno smanjenje broja crnogorskih i istočnobosanskih četnika i partizana te uspostava kontrole NDH nad njenom istočnom granicom ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.

Svibanj 1942.

Od 5. do 12. svibnja Talijani su sudjelovali u združenim operacijama s Nijemcima protiv partizana u okolici Foče, koja je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni. S obzirom da Talijani nisu dopuštali djelovanje ustaških postrojbi u njihovoj interesnoj zoni Crna legija se morala povući prije početka operacije. Taj prazan prostor su iskoristili partizani da se iz Crne Gore probiju u Hercegovinu. Francetićeva legija se povukla u prostor između Vlasenice i Srebrenice i uništavala grupe otpora gdje god ih je srela. Nakon toga 1. i 2. bojna su poslane preko Mostara (gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića) u Dalmaciju na područje Biokova odakle su nakon protjerivanja partizana vraćene u Sarajevo. Odande su preko Bosanskog Broda pod Francetićevim zapovjedništvom upućene u borbu s partizanima na Kozari. 3. bojna je ostala u Sarajevu a nakon nekog vremena je upućena prema Bugojnu i Kupresu.

Lipanj-srpanj 1942.

Dok je većina legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice/Srebrenice, njena rezerva, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna (Operation West-Bosnien). Desetci tisuća Nijemaca, ustaša i domobrana su okupljeni početkom lipnja i poslani u planine zapadne Bosne da jednom zauvijek očiste to područje od partizana i četnika. Do kraja kolovoza ustanici su pretrpjeli odjekujući poraz i operacija je završena.

28. srpnja-19. kolovoza 1942.

3. bojna je pod Bobanovim zapovjedništvom poslana u obranu Kupresa koji je tada bio pod partizanskom opsadom. 600 pripadnika Crne legije je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen. Partizanski gubitci su iznosili oko 1000 mrtvih i ranjenih.

17./25. kolovoza 1942.

Dok je 3. bojna Crne legije branila Kupres 1. i 2. bojna su nakon uništavanja partizana na Kozari, upućene na prostor između Zvornika i Drinjače da unište koncentrirane partizanske snage u brdima sjeverno od Vlasenice. Tijekom napada (Operacija Vlasenica), Crna legija je djelovala sa svojom uobičajenom žestinom protiv partizana i civila koji su im pomagali. Počinjeno je i nekoliko zločina nad nedužnim stanovništvom. Njemački časnici za vezu su preporučili svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer su smatrali da ti zločini samo štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time ali je naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti srpsko stanovništvo na Romaniji. Francetić je također uhapšen 25. kolovoza i slijedeći dan predan lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude ukoren zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje generala Fortnera, 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih sdrugova" Ustaške vojnice.

Listopad 1942.

Nakon Francetićevog promaknuća zapovjedništvo nad Crnom legijom je preuzeo ustaški pukovnik Ivan Stipković. Francetić je nakon toga pratio Pavelića u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu i Adolfu Hitleru u Vinici. Početkom listopada u Operaciji Dinara, dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u Livnu i 3. listopada osvajaju grad.

Smrt Jure Francetića i preustroj Crne legije

Nakon osvajanja Livna i boravka na području Kalnika, Francetić je 22. prosinca letio za Gospić gdje je morao preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Zrakoplov mu je morao prisilno sletjeti zbog kvara (postoje teorije o sabotaži) u blizini sela Moćile nedaleko od Slunja. U napadu partizana teško je ranjen i prevezen u Slunj gdje su ga partizanski liječnici bezuspješno pokušali spasiti. Umro je 27. ili 28. prosinca 1942. Nakon njegove smrti 1. i 2. bojna Crne legije su preustrojene u I. ustaški stajaći zdrug a 3. bojni (Bobanovoj) je pridodano nekoliko novonastalih ustaških bojni i od njih je ustrojen V. ustaški zdrug.

Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni i logor za uništenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba,(protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova,(u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Politika i povijest

NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama [[poglavnika] Ante Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja.

Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata

Osnovno

»Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.« (Matković, str. 189)

Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povijesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet nosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.« (svezak 4, 2002.)

Zemljopis

Najduže rijeke: Sava, Drava, Dunav

Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km

Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2107 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m

Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi

Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji, kod Imotskog, 6. listopada 1939 - Pariz, 16. listopada 1978.), hrvatski domoljub, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Politička stajališta 

U jednom od svojih tekstova iz 1975. Bruno Bušić je napisao:

„ ... Da smo složni i čestiti davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako ...

... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?“

Atentat

 Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica UDBA-e, zloglasne jugoslavenske tajne policije.

To se dogodilo 16.08.1993. negdje oko pet sati poslijepodne, znam kad smo popili kavu koju uvijek pijemo oko pola pet - pet sati poslije podne. Tu smo ispred kuće sjedili ja, Kata Krezić, njen muž Franjo Krezić, njihov sin Florijan Krezić te mala Ivana Širić i moj sin. Mislila sam spremati večeru i krenula sam u šupu jer sam tamo ljeti ložila vatru. Dok sam hodala čula sam kako su iza moje kuće počeli meci letjeti. Nisam znala ni otkud, ni kako pa sam u prvi tren pomislila: “ma hajde to sam umislila, to je neko slučajno prepucavanje”. Ipak sklonili smo se svi ispod terase kuće. Moje je drugo dijete, curica, bila otišla odnijeti hranu psu, tako da se nalazila od kuće nekih 50 do 60 metara i nije se ni vratila. Tako smo stajali ispod terase i nismo znali što raditi. Puca se sa svih strana, ima i tih tromblona i sve odjekuje... I onda smo uskočili u špajz jer ja imam špajz malo ukopan, ušli smo svi u njega. Odjednom su se čuli glasovi: “ljudi izlazite napolje!” U tom trenu smo mi istrčali iz špajza i popeli se na kat kuće. Pogledamo da vidimo o kome se radi, jer se puca sa svih strana, nije se znalo otkud se sve ne puca. Čim smo izašli gore na kat pored mog sina je nekih dvanaest metaka prozujalo, to se poslije točno vidjelo po rupama na vratima. Sin mi je star nepunih 16 godina. Tada je muslimanski vojnik uskočio i počeo pucati po kući. Vikao je da se predamo, da nam neće ništa. Mi smo svi izašli iz kuće s rukama na glavi. Kad smo izišli iz kuće na dvorištu je bila Janja Bulajić i njezin suprug. Otkud su ti ljudi došli ja to stvarno neznam. I tu su nas Muslimani držali ispred sebe, kao žive štitove. Jedan je njihov vojnik tu ležao mrtav. A jedan je vikao da će oderati tog koji je ubio ‘brku’, tako je oslovio pokojnika. I stalno nam je psovao, te psovke nebi htjeli pominjati koliko su ružne. Onda su nas potjerali putem između moje kuće i kuće mog svekra. Kad smo došli možda deset metara do ceste, zapucali su s leđa po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me: “Majko, što je ovo?” A mala Ivana je govorila: “Joj, što ću...” To su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: “dijete, ne daj se!” Florijan nije progovorio niti jednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11.03.1980., Kata Krezić 12.09.1933., Franjo Krezić 02.02.1934., a Florijan Krezić 27.2.1963. Svi su oni u jednom trenu tu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam među njima mrtvima. Onda sam se ja, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila “Pokajanje” za te mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: “Mama odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti.” Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam ali da ne krvarim puno. Kako sam na sebi imala dugačku trenirku nisam uočila da mi je noga polomjena. Kad sam se pokušala okrenuti osjetila sam da se nemogu pomaknuti. Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak kako stoji u toj krvi. Onda sam dopuzla natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je od nekud došao do mene i rekao: “Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je”. Onda ga je Bulajić zamolio da mu pomogne izvući njegovu ranjenu ženu. Sin me je pitao mogu li dalje ići. Previo mi je rane. Tada sam vidjela, na nekih 70 metara od naše kuće, jednog našeg vojnika koji me je pozivao da ako mogu doći da me može spasiti a ako mu ne mogu prići da mi ne može nikako prići. Ja sam njemu rekla: “Ti nemoj riskirati, ne idi k meni. Ako budem mogla spasit ću se a ako ne budem mogla, već sam ionako ranjena, nemoj i ti glavu gubiti zbog mene.” On meni govori: “ Ja vas neću ostaviti, samo vi pokušajte ako možete ikako, da ja ne idem gore jer stalno se puca.” Ja sam onda polako puzala prema njemu i povlačila se držeći se za travu. Kad sam stigla do jednog vrta tad je i on došao do mene i uzeo me za ruku i preveo preko tog vrta. Malo dolje je stajao još jedan naš vojnik. Ja sam ih molila da me ostave: “Ostavite me djeco, izgubit ćete glavu radi mene.” Odgovoriše: “Mi Vas ne ostavljamo, jer nikad svog ne bi ostavili. Ako ti gubiš glavu neka je gubimo i mi.” I tako su me izvukli nekih 150-200 metara niz jednu kosinu a onda još jedno 500 metara do prvih nosila. Moj sin je ostao pomoći da izvuku Janju Bulajić i uspjeli su je izvući.

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Širić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i iz nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge. Nisam nikog prepoznala od muslimanskih vojnika. Oni nisu poznavali čije su kuće u našem selu te su nas tjerali da mi zovemo ljude da izlaze iz kuća. Sjećam se kako su natjerali malu Ivanu da zove ukućane. I sad, kad zatvorim oči, još uvijek čujem dozivanje i vrisak tog djeteta: “Vera, Magdalena, Marina izađite!” Stalno je čujem. Ti muslimanski vojnici su nam govorili da ćemo vidjeti tko su balije, da ćemo vidjeti kako balije gule kožu ljudima. I prije tog napada je bilo manjih napada na selo, ali samo izdaleka, nikad prije nisu bili ušli u selo. Teško je sada govoriti o tome... Obitelj Krezić su se morali iselili iz Golubinje zbog tamošnjih Muslimana, to je selo oko 15 km udaljeno od mog sela Kiseljaka. Došli su kod mene i evo što im se dogodilo. Tko može reći da to nije zločin? Samo sin i kćerkica od osam godina su ostali živi. Oni su sad negdje u Bosni.

HRVATI su još u doba 7 st. primili kršćanstvo.Tijekom velikog niza godina Hrvati su sačuvali svoju vjeru.Kada su je uspjeli sačuvati svoju vjeru,a danas kako ima sve više miješani brakova vjera se je i zaboravila.Uvijek je bilo Musliman ima svoje a Srbin svoje i Hrvat svoje a ne ko danas kad se svi jedni u druge miješaju....Mišljenje većine pravih vjernika(bilo koje vjere)je da nebude tih brakova....

Istraga je emisija gledanija od dnevnika.U svakoj epizodi nam prikažu neki srbski zločin.
Svaka im čast,da njih nema povijest rata bi se zaboravila,pa nek se zna šta su srbi radili na prostorima Hrvatske,Bosne i Hercegovine.Npr. Srbi misle da Istraga laže,ali nije istina oni imaju
dokaze,prije svega imaju mozak i pamet što neki ...........nemaju niti su ikada imali.
Svaka čast braniteljima koji glume u rekonstrukcijama Istrage jer su hrabri kada su išli u rat,
zašto to nebi sada sve rekli da se zna.


ISTRAGA JE ZAKON!!!

BOG i HRVATI!!!!

Ante Gotovina, sin dalmatinskoga ribara, u adolescentskoj je dobi, pobjegao iz rodnoga mjesta i otisnuo se na brod. Prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje još postoje francuski neokolonijalni interesi. Nakon otpuštanja u dočasničkom činu narednika, Gotovina je, vjerojatno, djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti. Pripovijesti o njegovu navodnom glamuroznom životu u pariškom mondenskom društvu (Serge Gainsborough, Romain Gary, ..) nemoguće je provjeriti.

Uloga u Domovinskom ratu

Posteri potpore

Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao branitelj, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno. Od 1992. do 1996. sada brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Ante Gotovina je dao veliki doprinos u ustrojavanju dočasničkog obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra. Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje Operacije Oluja. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, poglavito američka diplomacija.

Grad Vukovar su srbi napali 25. kolovoza 1991.
U roku od 7 sati  branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je «grobljem tenkova».
Hrvatsku su tada branila 3 zapovjednika:Blago Zadro,Mile Dedaković,Branko Borković i Robert Šilić


Ovaj blog neka živi bezbroj god.te da se ne zaboravi što su srbi  radili na ovim prostorrima!

Bog i Hrvati

Ja mislim da svi znate za pjesmu npr. Bili Cvitak ili E moj druže beogradski i sl.
Njegove su pjesme predobre.Nije imao sreće možda kao Thompson ali je opet dobar.
Potražite njegove pjesme na net-u.ON je jedna velika Hrvatina i svaka muz čast:Svaka mu dala...



Bog i Hrvati!!!!

Marko Perković rođen je u uglednoj obitelji.
U doba rata na bojištu osmislio je pjesmu Bojna Čavoglave koja se pjevala na liniji(bojištu)
2god.nakon toga je dao u javnost i snimio pjesmu te je postala veliki hit.
Danas je on veliki štovatelj Hrvata i svi ga vole!!!


Bog i Hrvati!!!

Ante Starćević:Je bio 1. čovjek koji se zalagao još u doba 16.stoljeća za ostvarenje Hrvatske Države.
Osnovao je stranku prava koja se za sve ovo zalagala:Bio je veliki nacionailsta:
Ante Starčević jedan od narodnih heroja,za kojeg možda i neznate
ali je važna osoba Hrvatske povijesti...

Dr.Franjo Tuđman rođen  je  Velikom Trgovišću.
Od maleni nogu budi mu se nacijonala svijest.
Već nakon Titove smrti bori se za ostvarenje samostalne RH.
Ovaj post je posvijećen 1 od  narodnih heroja:To je

Dr. Franjo Tuđman.!!

Narodni heroj